Krivo je vreme | To sam ja

Bliskost

Čuvajte svoje mile i drage, negujte i zalivajte dobrom energijom i lepim mislima one koje volite, jer samo tako se i brige i muke pobeđuju

U mojoj familiji, žene su žilavije. Mogu lakše da podnesu veće napore, kako fizičke tako i one psihičke prirode, a i više ih je bilo. Moja mama je imala još tri sestre i jednog brata, a od strica – još dve sestre i jednog brata. Do poslednjeg trenutka života, bile su povezane kao creva.

Nedavno, dođe nam sestra od tetke, malo ogovaramo familiju, pitamo se na koga sada naša deca liče, šta je ko povukao i od koga, i kaže „moramo da se povezujemo”. Treba da putujemo negde zajedno, nas što više, da se bolje i upoznamo, da pričamo, da se družimo, da vidimo šta kome treba, kako da pomognemo da bude bolje, čak i ako je dobro. Treba da znamo, da smo tu jedni za druge.

U mojoj familiji, žene su žilavije. Mogu lakše da podnesu veće napore, kako fizičke tako i one psihičke prirode, a i više ih je bilo

Prošle godine bila sam u bolnici gotovo tri nedelje. Ženska soba, nas pet. Neke su se zadržavale dva-tri dana, neke nedelju dana, tako sam mnoge ispraćala i dočekivala. Kad ležite po ceo dan, onda i priča lakše ide. Svako to podnosi na svoj način. Neke žene su „visile” na telefonu, neke više dremale, ali svaka u nekom trenutku počne svoju priču. Na krevetu pored mog, mlađa žena iz jednog sela blizu Beograda. Na jedno oko, zbog povrede, nije videla ništa, ali i drugo je bilo ugroženo. Živi sa starim svekrom i svekrvom, muž malo stariji od nje i ima probleme sa kukom. Imaju dvoje male dece. Seosko domaćinstvo podrazumeva i njivu, i životinje. Ima kravice, skuplja to mleko, pravi sir, pa prodaje na pijaci. U bašti gaji povrće, pa i to nosi na prodaju. Leti skuplja seno, radi na njivi… Kaže, muž ne može, mora ona. I već kad pomislih kako ovaj život nije pravedan, pita je jedna kako se slaže s mužem, da li je tuče ponekad. Klima glavom i smeška se, kaže: „Udari me, nego šta, mnogo je ljubomoran, stalno misli da gledam druge muškarce, ali kad me udari to znači da mu je stalo do mene, neka neka”. I još priča kako nije problem što je muž tuče, nego i svekar. E to joj smeta, ali je navikla. Deda se ponaša kao apsolutni gospodar. Sve pare koje ona zaradi mora njemu da da, a onda on određuje šta će da se kupi. Za svaki paket uložaka mora da traži pare.

Na naše pitanje zašto to trpi, onda odmahuje rukom i kaže: „Ja sam se udala da bih imala gde da živim”.

A slušam je kako priča sa svojim sinovima. Mlađi ima samo četiri godine. Pola sata ona se mazi sa njim preko telefona pred njegov odlazak u krevet. Pita ga šta je radio, s kim se igrao, da li sluša, poručuje mu da sluša starijeg brata… sve to toliko nežno i umiljato da mi suze krenu na oči. Nije ona navikla na grubosti, samo se pravi, jer misli da nema izbora. Možda i nema. Detinjstvo je više provela po tuđim kućama nego u svojoj. Majka ju je naterala da posle osnovne škole počne da radi, živela je kod tetaka, selila se često, jer se majka ponovo udala pa „nije imala vremena” za nju.

Mučena dušica.

Jedva je čekala da ide kući i zagrli svoju decu. Došao muž po nju, a napolju kijamet, minus, sneg veje, ona sa gazom preko oka i mužem promenila tri autobusa da bi stigla kući. Pa mogao je makar da organizuje nekog komšiju da je doveze kući.

Nedavno, dođe nam sestra od tetke, malo ogovaramo familiju, pitamo se na koga sada naša deca liče

Došlo mi je da izađem napolje i da se iz sveg glasa razderem – policijaaaa, uhapsite i muža, i dedu, i sve mučitelje! Imala sam potrebu da prijavim nekoj službi svu tu njenu muku.

Ko zna koliko sličnih sudbina ima.

Ona nikada nije bila tatina princeza, jer ga nije ni upoznala. Ona nikada nije osetila majčinu nežnost, ali zato zna da je sama pruži. To je valjda ta majka priroda koja svakom od nas da ljudskost i mogućnost da volimo, bez obzira šta smo od života dobili. Ona nije dobila mnogo, ali zna da daje, a lepota je i u davanju. U bliskosti.

Čuvajte svoje mile i drage, negujte i zalivajte dobrom energijom i lepim mislima one koje volite, jer samo tako se i brige i muke pobeđuju.