
Abortus će iskoreniti samo znanje i edukacija
Mi, generacija žena 45 plus, odavno smo shvatile kako se brine o našim pravima. Nadamo da će nove generacije žena biti borbenije i prodornije da sve nazovu pravim imenom kako bi malo promenile ovaj svet nabolje.
Pre izvesnog vremena, jedna od udarnih tema na svim medijima bio je abortus. Da li ga treba dozvoliti ili zabraniti? Čitav svet je pokrenuo ovu diskusiju kao reakciju na to što je u pojedinim američkim saveznim državama zabranjen abortus.
Pratila sam ove vesti, kao i diskusiju. Najinteresantniji su mi bili komentari, kojih je bilo na desetine na svaku vest o ovome. U komentarima je preovladavalo strašno neznanje.
Ljudi su komentarisali abortus bez ikakvog osnovnog znanja. Jedan od upečatljivih komentara bio je na temu abortusa kod vanmaterične trudnoće i da li ga treba dozvoliti.
Vanmaterična trudnoća je, inače, urgentno stanje u ginekologiji; reč je o trudnoći koja nastaje izvan materice i ako se ne dijagnostikuje na vreme vodi u teško unutrašnje krvavljenje koje bi bez operacije imalo smrtni ishod.

Nije neobično da ljudi ne znaju medicinu, niti mnogo detalja u vezi sa različitim medicinskim procedurama, ali je nedopustivo što bez ikakvog poznavanja materije imaju nepokolebljiv stav baziran na ličnom mišljenju.
I tako to krene…
Rizici, zatvor, komplikacije
Upravo to je priča o abortusu. Tokom čitave istorije o njemu su odlučivali muškarci, religijski poglavari ili političari. Samo u pojedinim svetlim trenucima nešto su imali da kažu naučnici i žene.
Istorija abortusa stara je koliko i civilizacija. Hipokrat je u svojim tekstovima spominjao abortus, a u tadašnjoj grčkoj ginekologiji postojala je preporuka kojim teškim vežbanjem ili biljkama se može izazvati abortus, ali je napisano da se izbegavaju oštri instrumenti jer se time mogu oštetiti unutrašnji organi. Dolaskom hrišćanstva stvari se malo menjaju, pa je abortus dozvoljen dok se ne osete pokreti ploda tj. prvih 116 dana od začeća, kako je glasio zakon pape Grgura XIV, da bi papa Pije IX 1869. godine doneo potpunu zabranu abortusa.
U periodu srednjeg veka, Avicena i arapska medicina intenzivno su se bavili kontracepcijom. Karlo V je u šesnaestom veku propisao smrtnu kaznu za namerni abortus.
U Austriji je smrtna kazna za abortus ukinuta 1787, a u Francuskoj 1791. godine. U Engleskoj je sve do 1948. godine kazna za namerni abortus bila doživotni zatvor.
Gledajući istorijski, takoreći sve „do juče”, žene koje su uradile prekid trudnoće to su plaćale sopstvenim životom. Znajući sve ovo, rekli bismo da se abortus nije ni radio. Ali to ne odgovara istini. Žene koje iz nekih svojih razloga nisu želele trudnoću, tokom čitave istorije radile su abortuse i to plaćale glavom, zbog zakona, ukoliko se za to sazna, ili zbog medicinskih komplikacija.
Broj abortusa koji su se radili je ogroman i nema tačne statistike, ali procena je da je 1995. godine u svetu urađeno 46 miliona pobačaja.

U 20. veku Sovjetski Savez i Švedska bile su među prvim zemljama koje su dozvolile abortus, a Kina je nakon donošenja zakona o jednom detetu u jednoj porodici, takođe legalizovala abortus od 1979. godine.
U našoj zemlji se smatra da se krajem 20. veka radilo 300.000 abortusa godišnje, iako je od 1929. postojao zakon po kome je pobačaj dozvoljen samo iz medicinskih razloga.
U 20. veku Sovjetski Savez i Švedska bile su među prvim zemljama koje su dozvolile abortus
Od 1952. godine abortus je kod nas legalizovan, ali postaje jedina medicinska intervencija koja se naplaćivala. I to je neki vid kazne za žene, jer su u to vreme zdravstvene usluge kod nas bile potpuno besplatne.
Smanjen broj abortusa kod nas
Kada sam počela da radim u bolnici Narodni front, krajem osamdesetih godina, dnevno se radilo oko 70 prekida trudnoće svaki dan, a starije kolege su pričale da je samo dve godine pre toga broj bio oko 100 dnevno.
Kod nas je zakon takav, a to je i deo Ustava, da je prekid do desete nedelje dozvoljen prema ličnoj odluci žene, a ako se radi posle tog vremena, potrebna je odluka medicinske i etičke komisije.
Te komisije su činili ginekolozi, internisti, psihijatri, socijalni radnici i, po potrebi, druge specijalnosti doktora, a u poslednje dve decenije komisijama se pridružio i sveštenik.
Ukoliko se utvrdi teška anomalija ploda ili zdravstveno stanje koje ugrožava ženu, dozvoljava se prekid trudnoće i u kasnijim gestacijama.
U toku ove tri decenije, mnogo se radilo na edukaciji o kontracepciji i o štetnosti prekida trudnoće.

Danas se u Narodnom frontu radi samo nekoliko prekida trudnoće dnevno. Naravno, radi se i u drugim državnim i privatnim ustanovama, ali danas je to u svakom slučaju daleko manje nego ranije. Znanje i edukacija su jedini pravi put da se abortus iskoreni. To nikako nisu mogle političke uredbe.
Na specijalizaciji prvo učimo da ako su u porođaju ugroženi majka i beba, prvo spašavamo majku
Žene su radile prekide trudnoće ilegalno čak i kad je kazna za to bila smrt. A uvek su postojale neke babice ili čak i doktori koji su ilegalno prekidali trudnoću i žene su dolazile kod njih po cenu teških komplikacija i sepse.
Danas čitamo u komentarima da abortus treba ukinuti, jer je beba život i da nema prava da se to prekine, iako je, možda, majka silovana, ili je trudnoća posledica incesta, ili je u pitanju teška anomalija ploda.
Mi, doktori, znamo da ponekad, žena, ako zadrži takvu trudnoću, može da ugrozi svoj život i uvek se pitam ko su te sudije koje procenjuju koji je život važniji i vredniji, majke ili ploda .
Na specijalizaciji prvo učimo da ako su u porođaju ugroženi majka i beba, prvo spašavamo majku.
I znamo da samo znanje i edukacija mogu doprineti rešavanju ovog problema. Nikako politički zakoni ni uredbe.
Nauka na kolenima
Žene su to shvatile kroz istoriju: kad je trebalo rađati sinove za ratove, zabranjivani su abortusi, a kad je trebalo sprovoditi politiku jednog deteta, dozvoljavani su abortusi. Svi političari ovog sveta i svih vremena imali su, i imaju, samo jedan cilj – što duže ostati na vlasti.
Kada su se prava žena poklapala sa tim interesima, bilo je dobro, a kad nisu, utoliko gore po prava žena.

Međutim, u 21. veku došlo je do velike neravnoteže u napredovanju prirodnih i društvenih nauka. Genetske terapije, lečenje tumora, nove vakcine, trodimenzionalne mape svih proteina, a s druge strane populacija koja to ne razume, obuzeta strahom od nauke, još uvek zaglavljena u nadrilekarstvo, vradžbine i šamane.
Ponekad mi se čini da je danas nauka bačena na kolena i prinuđena da se ne javlja, dok u tišini, baš kao i Galilej, ponavlja – ipak se kreće.
Jedini izlaz i pravi put je znanje i obrazovanje što šire populacije.
A mi, generacija žena 45 plus, odavno smo shvatile kako se brine o našim pravima. Samo se nadamo da će nove generacije žena biti borbenije, aktivnije i prodornije da sve nazovu pravim imenom i da zauzmu važne pozicije kako bi malo promenile ovaj svet nabolje.